Stidljivost vs anksioznost ili zašto propuštamo životne prilike

Koliko ste puta čuli, ili možda i Vi sami rekli sebi ili drugima – „A ne mogu ja to, ja sam stidljiv. Što ću ja kada sam takav, ne mogu to da promjenim!“ Ironija promjene je da ljudi vjeruju kako mogu promjeniti druge i istrajno pokusavaju da to učine, dok istovremeno insistiraju da je promjena njih samih nemoguća. Ta jedina realna promjena, promjena samog sebe, ljudima se čini nemogućom samo zbog toga što je teška. Ko danas ima vremena i snage da se uhvati u koštac sa nečim toliko napornim, kad je mnogo lakše okriviti za sve druge i mjenjati njih. Kada govorimo o stidljivosti, dodatna teškoća je i postojanje svojevrsnog kulta posvećenog ovoj osobini na našim prostorima i to prije svega kod ženske djece. „Budi ti, sine moj, (kako se obično kćerci govori) mirna, dobra, slušaj šta ti drugi kažu pa to i radi, ne pitaj puno“. I, onda se čudimo kada nam djeca izrastu u ljude stidljive, povučene, nedovoljno spremne da se bore za sebe i zauzmu se za svoje ideale i prava, i tako osamljeni postanu samo pratioci krda. Stidljivost, ili stručnije- socijalna anksioznost, nije osobina vođa ili pak ljudi koji preduzimaju rizike da bi postigli uspjehe u životu.

Sagledavajući svakodnevicu prosječnog čovjeka najčešće nije toliko bitno jeste li rođeni lider, ili ne. Postaje samo bitno da li Vas ta stidljivost i povučenost koči u tome da razvijete svoje potencijale, povežete se sa ljudima i zaista budete srećni. Dilema je u tome kako gledati na to kada se osoba drži podalje, ne uključuje se lako u razgovor i izbjegava neke događaje koji podrazumjevaju socijalizaciju. Da li posmatrati stidljivost kao crtu …nastavak.