Opsesije i zašto ne morate živjeti sa njima

Ko od nas nije makar nekad preskakao pukotine u pločnicima, pomjerio se sa mjesta kada pomisli neku neprijatnu misao ili zazirao od petka 13? Koliko nas je gledalo i voljelo, i poistovjećivalo sebe ili nama drage i bliske ljude sa čudnim, simpatičnim i opsesivnim likovima kao što je lik koji tumači Jack Nicholson u filmu „As good as it gets“? Ili pak fenomenalni detektiv Monk, toliko divno opsesivan i smiješan sa svojom fobijom od bolesti i potrebom za simetrijom?

I sve je to jako simpatično, ali gdje se završava sujevjerje, zabava, i ono „jao kako si blesav“, a počinje vrtlog iz kojeg se čovjek ne može izboriti i spasiti sam… Kada od toga da se prekrstiš samo kada prođeš pored hrama, bude da se krstiš svaki put kada pomisliš nešto što „nikako ne bi smio„, a onda ti postane neprijatno od ljudi oko tebe, jer je to svakih 5 min? Koliko je težak život tih ljudi, da li ste se ikad zapitali? Ili ako Vi živite taj život, da li ste znali da ne morate da ga živite?!

Mnogi su čuli za Opsesivno komplusivni poremećaj, i taj termin se upotrebljava dosta često, iako ne i uvijek ispravno. Zato nije na odmet prvo malo uvodne priče o opsesijama i kompulzijama. Opsesije su narodu poznatije kao stalno ponavljajuće misli koje su neželjene, pretjerane i nerazumne, a prije svega značajno ometaju svakodnevni život i normalno funkcionisanje. Ove misli su uvijek percipirane od strane osobe koja ih ima kao neodgovarajuće, samim tim one bude veliku uznemirenost (mi psiholozi volimo reći anksioznost). Međutim, za razliku od shizofrenih osoba, koje misli doživljavaju kao da su im umetnute u glavu i kao da dolaze spolja (halucinacije), osobe sa OKP poremećajem, su svjesne da su ove misli koje ih opsjedaju proizvod njihovog uma, i čine sve što je u njihovoj moći da ih neutrališu drugim mislima, radnjama itd. Međutim, ono što pri tome ne znaju, jeste da ustvari sebi prave dodatni problem, i upadaju u začarani krug iz kojeg je teško izvući se sam bez stručne pomoći.

Sa druge strane, kompulzije su najčešće (mada ne i obavezno) pratioci opsesivnih misli, i obično su to repetitivne (npr. pranje ruku) ili mentalne radnje (kao molitve, brojanje, ponavljanje riječi u sebi) koje osoba osjeća da mora da uradi kao odgovor na opsesiju ili u skladu sa pravilima koje sama sebi postavlja, a mora ih se rigidno pridržavati ako želi da sve bude u redu. Međutim, ta ponašanja iako imaju za cilj da spriječe da se desi neželjeni događaj često su pretjerana ili nisu u realističnoj vezi sa onim što treba da bude neutralizovano. Kako npr. to izgleda? Jedan klijent je svaki put kada bi pomislio neku neprijatnu i mučnu misao (npr. „Jao šta ako padnem ispit danas?“), tjerao sebe da se pomakne sa mjesta, kaže „Pu pu pu“ (što po starim predanjima naših baba tjera zle misli) i prekrsti se 25 puta. Zašto 25 puta, nije ni on sam znao da objasni. U početku je bilo jednom, ali to nije bilo dovoljno, pa onda 5, pa je i to vremenom postalo nedovoljno. Taj kljent je prestao da dolazi na psihoterapiju, i uvijek postoji bojazan da taj broj sada ima tri cifre.

Kako uopšte funkcioniše taj vicious circle u koji jednom kada osoba upadne, teško joj je samoj izaći? Kada osoba jednom doživi opsesivnu misao ona ima subjektivni osjećaj anksioznosti i prisile da nekim ritualom (pranjem ruku ako je opsesija vezana za kontaminaciju, ili molitvom itd. ) neutrališe tu svoju anksioznost, što se i dešava i dolazi do olakšanja. Ovdje na scenu stupa priča o nagradi i kazni i ponašanje koje ove dvije poslijedice mogu da učvrste/potkrijepe ili suzbiju, i ovdje naše tijelo to olakšanje nakon rituala doživljava bukvalno kao nagradu, sa čim se sprovođenje rituala potkrijepljuje. Međutim, iako pomažu kratkoročno, na duže staze rituali samo dublje guraju osobu u opsesije i diskomfor.

Ali, pitate se Vi, kako izaći iz toga kruga, je li to pitanje od milion dolara ili nešto sasvim zdravorazumski? Dakle, rituali pogoršavaju situaciju na duže staze i logično bi bilo ne raditi ih, ali da bi osoba mogla da se otrgne tom slatkom porivu preuzimanja kontrole nad sobom pa makar i na takav način što će da opere ruke, mora da krene od svojih iracionalnih uvjerenja koje ima o samoj opsesiji ili pak o anksioznosti koja je prati. Tako mnoge osobe sa OKP poremećajem smatraju da ne smiju da imaju takve misli, da je užasno što ih imaju, da ne mogu da podnesu da žive sa tim mislima, i da ih se po svaku cijenu moraju riješiti. Zamislite osobu sa ovakvim uvjerenjima, kojoj se javila misao da će njeno dijete danas doživjeti saobraćajnu nesreću, što je sama po sebi jako uznemirujuća misao, da još sebe dodatno uznemirava sa tim da tako nešto nije ni smjela da pomisli, da je to užasno, nepodnošljivo i tako dalje… A što mislite kako bi reagovala osoba koja ima racionalna uvjerenja o svojim opsesijama kao što su- ja bih voljela da nemam opsesivne misli, ali to ne znači da ih ne smijem imati. Opsesivne misli su neprijatne, ali nisu užasne i ja mogu da ih podnesem, neću se raspasti u paramparčad ako ih imam. Ili još slađe- da neko pomisli, ja bih željela da izvedem svoj ritual i da se trenutno oslobodim anksioznosti ali ja to ne moram. Mogu ali ne moram. Zar to nije jedna tako oslobađajuća misao?

Naravno, nije dovoljno to samo tako sebi reći. Puste riječi ništa ne znače, zato se u REBT (racionalno- emocionalnoj i bihejvioralnoj terapiji) i govori o uvjerenjima. Efekat terapijske promjene se postiže upornim i argumentovanim suprostavljanjem svojim iracionalnim uvjerenjima. Tako ako neka osoba želi da oslabi iracionalna, a ojača racionalna uvjerenja potrebno je da se zapita koja uvjerenja su zasnovana na činjenicama, koja su logična i na kraju krajeva, koja joj mogu koristiti za dalje u životu. Argumentovanim ubjeđivanjem sebe uvjeravamo se da možemo da podnesemo anksioznost koja je popratni efekat svake opsesije, i da možemo da izađemo iz svega toga kao pobjednik, jer na kraju krajeva, mi smo ti koji svojim mislima, stavovima i vjerovanjima činimo sebe bilo srećnim bilo uznemirenim, birajući način na koji ćemo posmatrati situaciju u kojoj se nalazimo. Ali i to je ok, jer isto tako svaki dan iznova i iznova možemo sebe da učinimo srećnim opet. Izaći iz svoje kože, istrpjeti anksioznost zarad nošenja sa istom, to su izazovi života, rast i razvoj ličnosti.

Pročitajte još:

Opsesivno-kompulsivni poremećaj
Simptomi, uzroci i lečenje depresije
Kompleksna traumatska reakcija
Shizofrenija